Priča o razmaženom ježiću Svenu u školskoj knjižnici

Učenici odgojno-obrazovnih skupina, prvog, drugog i trećeg razreda slušali su poučnu priču o ježiću kojega su roditelji u strahu zbog njegove ranije teške bolesti previše razmazili, pa je očekivao da i prijatelji iz šume moraju raditi što god mu se prohtije.

Često je bio ljut. Prema šumskim životinjama nije se lijepo ponašao. Otimao im je hranu i prijetio svojim oštrim bodljama. Vikao je na prijatelje i grubo ih gurao. Životinje su  bile ljute na njega, ali se nisu usudile svađati  jer bi Sven odmah potezao bodlje. Omiljena mu je zabava bila prikradati se životinjama u igri. Sklupčao bi se u bodljikavu loptu, otkotrljao se među njih i sve ih izbo. Svenovi roditelji svakodnevno su slušali pritužbe na svog razmaženog sina. Medi je otekla šapa u koju ga je Sven namjerno bocnuo. Lasici i svraki je govorio ružne i proste riječi i plazio jezik. Sven je uvijek nalazio opravdanja za svoje nepodopštine. Često se koristio suzama kako bi izbjegao prijekore i kaznu. Prijatelji  su ga počeli izbjegavati. Prekidali su igru i sklanjali se kad god bi se on pojavio. Sven bi se tada razljutio i počeo se ponašati još gore. U početku je bio strašno ljut zato što se prijatelji skrivaju od njega,  no s vremenom je postajao sve žalosniji. Lutao je šumom sam i tužan. A onda se pojavio vuk Dobrić, omiljeni stanovnik šume.

Ispričao je Svenu svoju poučnu životnu priču. Sven je cijelu noć razmišljao o vukovim riječima. Ujutro je odlučio da će poslušati vukov savjet. I silno se trudio biti dobar. Koristio je čarobne riječi, pomagao prijateljima. Životinje su mu polako počele vjerovati. I sve se promijenilo. Sven je bio sretan. Divno je imati prijatelje, imati nekoga koga voliš i tko voli tebe!

knjižničarka Miroslava